"Je li šteta biti sada od Amstettena?"
Iz Amstettena je izvijestio o glavnom reporteru ChroniquesDuVasteMonde Meike Dinklage
Svjetla za žrtve: Više od 200 ljudi iz Amstettena jučer se susrelo na komemoraciji
U jutarnjim satima svijeće gore na glavnom trgu u Amstettenu. Više od 200 ljudi susrelo se tamo u utorak navečer i osvijetlilo svjetiljke i fenjere, stajali su zajedno na kiši, tihi i promišljeni, i pokušavali biti jasni što znači od sada: biti Amstettener. "Od bez riječi do povjerenja", kaže 35-godišnja Alexandra Eisenstöck, "to je bio naš moto, htjeli smo ga započeti." I njezina prijateljica Ursula Kloimüller, 45, kaže: "Prije samo nekoliko dana sam si rekao: takve nam se stvari ne mogu dogoditi."
To se dogodilo. Slučaj Fritzl, drama incesta u podrumu Ybbsstraße 40, Amstetten. Dvije žene su osnovale inicijativu Lichtermeer, u utorak ujutro u 7.30 sati došli su na ideju. "Donijeli smo naše devetogodišnje kćeri u školu, koju je zatvorila policija, kako bi zaštitili učenike, a atmosferu smo našli tako depresivno da smo odlučili, zbog svoje djece, moramo nešto učiniti."
Alexandra Eisenstöck i Ursula Kloimüller: "Željeli smo postaviti znak obitelji"
Dvije majke su organizirale spomen-službu privatno i što je više moguće, u roku od nekoliko sati. "Također, zbog mladih ljudi koji sve dobivaju u potpunosti", kaže Ursula Kloimüller, "oni imaju problema da izađu kao Amstettener." Njezina joj je 14-godišnja kći rekla: Bila bi šteta od sada biti iz Amstettena.
"Sama odluka da se nešto učini, da se o tome javno govori, bila je oslobođenje", kaže Alexandra Eisenstöck. "Jedan se usudio razmišljati malim koracima o tome što tragedija znači za svakoga od nas, ali sada moramo biti tu jedni za druge, a ne manje."
Gomila na glavnom trgu
Kad se navečer OB flota, koja se inače parkira ispred kuće Fritzlsa, pomaknula prema glavnom trgu, "već smo se osjećali nelagodno", kaže Alexandra Eisenstöck: "Što ako ne dođe Amstettener?" Ali onda su došle stotine, sa svjetlima i svjetiljkama, vozačka škola donirala upaljače, svijeće za pohranu namještaja. Poslije je to bilo kao zajedničko olakšanje. "Svi smo mi dio ovog mjesta, a sada svi imamo veze s poviješću", kaže Alexandra Eisenstöck.
"Također smo htjeli postaviti znak obitelji", dodaje Ursula Kloimüller: "Htjeli smo pokazati da vam se to dogodilo, ali i da nas boli."
U srijedu ujutro djeca su se vratila u školu bez policijske zaštite.
