Što?
Počelo je devedesetih godina. Uzmi to. Godine 1993. u ljeto su se pojavili glasni dječaci koji su zvučali poput Take That. Ali nisu bili uzmi. Zvali su ih Backstreet Boys, Boyzone, uhvaćeni u zakonu ili East 17. Sva glupa imena. Svi su izgledali poput gimnastičke skupine Ujedinjenih naroda. U ženi je također bilo. Zvali su ih Spice Girls, Tic Tac Toe ili No Angels.
Počelo je sa mnom. Iznenada nisam uživao u sjećanju imena tih bendova. Za što? Ime više nije značilo nešto posebno. Naprotiv. Nazvao je generala. Kao i kod deterdženta, gdje nije bitno koja se marka nalazi na pakiranju, kad je svugdje isti prašak u njemu. Čuo sam pjesmu iz The Smiths, i ona je izgorjela duboko u moj mozak. Trebale su nam informacije koje nemaju nikakve veze s pjesmom. Kakvo je bilo vrijeme tog dana (kišica), u koje sam u to vrijeme bio zaljubljen (Kai), moje plave samtaste hlače (ušivene sa strane), kao i frizuru gitariste Johnnyja Marra (s dugim ponijem koji skriva oči) kao sa mnom).
Glazba pop bendova uvijek zvuči slično
Istraživač mozga Ernst Pöppel kaže, bez emocionalne procjene, da se ne možete sjetiti ničega. Svatko tko ništa ne osjeća ne sprema sjećanja u mozgu. Znači li to da se ne sjećam ništa, jer više ništa ne osjećam? Ili se više ne osjećam tako duboko? Ili samo drugačije? Jedno sigurno znam: kao što je bilo tada, mnoge se stvari više nikada nisu ponovile. Biti prvi put u ljubavi. Strah od prvog poljupca. Prvi ljubavi. Nekad sam napamet pamtio pjesme mojih omiljenih bendova. Barem sam imao mišljenje ili osjećaj o drugima, znao sam imena i lica glazbenika.
Ništa nije ostalo od pop bendova kao što su dečki iz backstreeta.
Ponekad sam morala plakati, ponekad sam dobivala gužvu ili samo dobro raspoloženje. Kada danas slušam glazbu dok vozim automobil na radiju, ništa mi se ne događa. Isprva sam pomislio, to je do mojih ušiju. Ali to nije istina. To je do glazbe. Zvukovi se obrađuju na računalu dok ne zvuče što sličnije. Hit kao drugi. Glazba nikoga ne bi trebala iritirati. Točnije, nitko ih ne bi trebao primijetiti.
Dječak George je jednom rekao: "U osamdesetima, možda svi nismo mogli pjevati, ali barem smo sami napravili šminku." Danas je obrnuto. Svi misle da mogu pjevati. Nitko više nema lice. Nekada je postojalo isto toliko traka za otpad. Tek tada niste dobili ništa od njih. Oni nisu izašli iz potonuća, da tako kažemo, i dobri su prevladali. Danas postoji internet i myspace.
Zato je sve posvuda. Sposobnost brzog svugdje proizvela je mnoge umjetnike s jednom pjesmom. Zovu ih zato što su proizveli samo jednu zvučnu pjesmu i možete zaboraviti ostatak. Za ljude koji vole glazbu, oni su kao one-night. Danas se glazba kupuje na internetu, kao što se jedna osoba brine o hladnom mesu. Malo toga, kutak. Kupujete pjesme, a ne albume. Naravno da je dobro da autor za svoj rad i danas dobiva novac od bilo koga, s jedne strane. S druge strane, pjesma na iTunesu postala je suština umjetničkog oblika glazbe. Nevidljivo je.
U ruci nema albuma. Nema fotografija umjetnika koje gledate dok ih čujete. Ne traje vječnost na polici dok konačno ne nađeš jedan ili dva diska. Samo nekoliko klikova, a onda zrak počinje zamahivati. Ali to nije dovoljno za mozak. Lakše je zapamtiti nešto kada ga možete dotaknuti i pogledati.
Anastacia mi daje glavobolju.
Što sam stariji, to pouzdanije mogu reći što mi se sviđa i što mi se ne sviđa. Tako je is glazbom. Nemojte me krivo shvatiti: nikada niste dovoljno stari da biste unaprijed znali da vas Timbalandova nova pjesma neće otpuhati ili ako vas pjesma Dolly Parton natjera da vas rasplakate. Nitko ne može shvatiti je li Radioheadov novi singl zvučao kao potres u srcu ili zujanje u uhu. Glazba je glavna hrana. Ali sada znam što mi se sviđa i što mi se ne sviđa. Od mjuzikala dobivam žgaravicu. A iz Anastacie glavobolja.
Zbog toga, na primjer, ne moram znati što se zove ovaj bend, to čini hip-hop sa funkom, sa ženom s pigtailima koji zvuče pomalo kao fugees, ali izgleda kao Arrested Development, koji je jednom osvojio Grammy i bolje plešite dok pjevaju. Prije svega, mogu objasniti Black Eyed Peas bez imena, i drugo, ne želim ih čuti, da budem iskren.
Pametna osoba je jednom rekla da zamjena riječi "može" riječju "želi" olakšava život. Pokušao sam to. Djeluje.Umjesto da kažem: "Ne mogu se više sjetiti niti jednog imena benda", kažem, "ne želim više pamtiti niti jedan naziv benda." I to je istina.
