"Ostali smo ... kod kuće"
Zapravo, krajem svibnja željeli smo otići na odmor. Onda je moj muž morao otkazati planirano vrijeme u srpnju iz profesionalnih razloga. Glupo za nas, jer je vruće i skupo gdje volimo letjeti. Nema veze, mislili smo. Uz kuću i vrt, za 20 minuta stići ćemo do Baltičkog mora, ovdje ćemo se opustiti, pogotovo zato što su djeca izvan kuće i možemo fleksibilno imati vremena.
Prvi je poziv došao od djece prvog dana: Hoćemo li se pobrinuti za mačke naizmjence s rodbinom u Hamburgu? Bježe tjedan dana u Mallorci na odmoru. Aha. Sljedeći tjedan? Budući da smo i na odmoru iu Hamburgu vozite od nas manje od sat vremena (bez prometnih gužvi). Tišina s druge strane kad kažemo ne. Inače se gotovo nikada ne događa.
Pokušavamo pronaći sunce u Büsumu na Sjevernom moru, koje je nekako nestalo. Ali to je lijepa vožnja za jedan dan. Kao što sam rekao, dolazimo iz Baltičkog mora. No, dugo hodamo u krutom povjetarcu i opuštamo se. Kratko.
Poziv od djeda. Ne može čuti ništa na jedno uho. On ima 87 godina, ali više ne može ići k liječniku i živi 30 kilometara od nas. U svakom slučaju, on daje telefonski broj, a ja zakazujem sastanak sa specijalistom.
Danas je suho, moj muž radi na starom automobilu, ja radim u vrtu. Da, opuštamo se. U međuvremenu, kupujemo, nekako svakodnevno. Onda mogu brzo očistiti prozore, gledaju me tako tužno.
Sljedeći dan: Moj muž stavlja djeda u kolica i odvodi ga liječniku. Nažalost, djed je dao pogrešan telefonski broj. To je liječnik koji nema dizalo. Čovjek stoji na ulici i vuče telefon na stopu, koju je liječnik još uvijek u pitanju (s liftom i sastankom). Do sada pada kiša i djed je ljut.
Na povratku, ispred našega automobila prolazi jazavac. Bump u autu, životinja mrtva. Potrebno je sat vremena dok policija i šumari ne budu tamo i sve ima svoj red. U redu, to je samo loša sreća. Pogotovo za jazavca, kći je kasnije ogorčena.
Danas vozimo bicikl u vrlo dobrom vremenu. Obala Baltičkog mora, odlična biciklistička staza, jako lijepo. Jeli smo ukusno i opušteno. Odjednom se čuje šuškanje i guma za bicikle odustaje. Naravno, nemamo komplet za popravak i kilometre od parkirališta. Jedan od nas dobiva auto s netaknutim motorom, a drugi promatra ovce na ispaši. Ima gotovo nešto umirujuće.
Kod kuće, moja djevojka zove i pita možemo li uzeti psa njezina dečka, koji on nekako drži u brizi za susjede (koji su, ironično, na odmoru) jer želi sa sobom putovati u Barcelonu preko vikenda. Molim vas? Moj 'ne' zvuči agresivno. Kažem, imamo praznike. Ali ti si kući, kaže. Koliko je to glupo?
Djed je zvao, treba mu hrana. Zato kupujem i skraćujemo mu stvari. Ukratko, još 60 km turneju.
Ne može se promijeniti. Čak ni da tehničar dođe ujutro i želi izmjeriti našu kuhinju, jer u jesen dobivamo novu. Ostanimo danas kod kuće. Ionako moram sisati, prašinu, oprati rublje.
No, stvarno smo imali lijep dan: plavo nebo, stolica za plažu, navečer lijep koncert na otvorenom. Bilo je i drugih trenutaka koji su bili lijepi jer već živimo tamo gdje drugi provode odmor. Moraš ga zaustaviti.
Ipak, iduće godine to je opet "mi smo tada otišli". I onda djeca i djevojka mogu odvesti djeda u brigu.
