Melankolični istražitelj
Ne osjeća se ugodno u intervjuima. Drugi bi to mogli učiniti bolje, kaže Uwe Kockisch u blago berlinskom tonu, zabavlja i priča priče. Toliko suzdržanosti ne bi očekivao od ovog čovjeka koji se pojavljuje u trapericama i kožnoj jakni da bi razgovarao. Od 2003. daje filmske adaptacije bestselera Donne Leon Commissario. Ranije je 20 godina svirao u kazalištu Maxim Gorki i Schaubühne u Berlinu, a prvi je bio povjerenik Zappek, a nedavno je dobio nagradu Grimme kao glavni glumac u knjizi Dominik Graf "U gradu se ucjenjuje grad". Ipak, Kockisch, rođen 1944. u Cottbusu, ne voli biti u središtu pozornosti.
Ali kad govori o Guidu Brunettiju, njegovom komesarijumu, sjeća se priča. Primjerice, od obožavatelja koji mu šalju ljubavna pisma: "Mnogi stvarno misle da sam ja Brunetti, žene koje mi pišu vrlo su dragi ovom komesariju, njegovom načinu rješavanja stvari, kao i meni."
Brunetti me impresionira.
Brunetti, detektivni junak američke autorice Donne Leon, ugodan je starinski istražitelj. Uvijek besprijekorno odjeven, šetao je uskim uličicama Venecije, razmišlja o dobru u čovjeku i očajan je za korumpiranim društvom. "On kaže svoje mišljenje, ali ne cijeni druge, želi natjerati ljude da promijene stvari vlastitim poticajima, što me impresionira", kaže Kockisch.
Glumac radi na svom Brunettiju otkako je zamijenio Joachima Króla prije šest godina. On ga vraća natrag, bez velikih gesta. Ponekad se i on svađa s njim. "Ono što se toliko govori u romanima, mi jednostavno ne možemo svirati za 90 minuta za televiziju, filmovi su neka vrsta dramaturške kondenzacije, ali uvijek pokušavam pronaći Brunetti koje je Donna Leon stvorila u svojim knjigama", objašnjava. on. Filmovi su življi od književnih modela, TV zabave za cijelu obitelj. Isprva je Kockischu bilo teško: "Neko vrijeme sam prestao čitati romane, jer u skriptama nisam našao mnogo detalja, ali sada vidim da je opuštenije i opet čitati priče - i da se izbjegne Vratite se natrag prema Veneciji. "
Donna Leon opisuje grad u kojem je živjela godinama, u svojim romanima sve do najsitnijih detalja. U međuvremenu, postoje čak i gradske ture stopama njihovog poznatog commissarija. Kockisch puca tamo tri mjeseca godišnje, ostatak godine provodi sa svojim partnerom u Madridu, u blizini parka Retiro. Tamo se osjeća ugodnije nego u Berlinu, a Venecija bi za njega bila iscrpljujuća dugoročno: "Ne možeš podnijeti toliko ljepote cijelo vrijeme, bio bi glup."
Može se uznemiriti zbog nepoštenih turista. Nedavno je pozvao skupinu Amerikanaca u kratkim hlačama da posjete katedralu u Veneciji. Kockisch ne daje ovu malu anegdotu, on je svira. Nazovite glasno "Stani, ne ulazi ovamo!" i "To ne može biti istina!". On nije veliki pripovjedač, on je glumac.
Zbog toga ga nervira često postavljano pitanje nije li čudno prikazati Talijana kao njemačkog: "Kao glumac, kao glumac, ja živim druge ljude, bez obzira je li to povijesni lik poput Richarda Trećeg ili Oberona. San letnje noći ili samo talijanski policajac.
I igra se sa strašću. Iako Kockisch jedva govori talijanski, u njemu je i mali commissario. Kad zazvoni njegov mobitel, on se ispričava, odlazi do nje i kaže: "Ti, to jednostavno nije moguće, ja sam u intervjuu." A onda ukratko i vrlo talijanski: "Ciao."
