Neki namještaj je dobar prijatelj
Prije pet godina napustili smo Njemačku. Svoju smo imovinu reducirali na 15 kutija i odlučili smo se odvojiti od svih namještaja. Nije nam bilo teško.
U krevetu iz razdoblja istraživanja s madracom smo ga poklonili. Kauč od 3 metra još je imao preprodajnu vrijednost od 50%. Nakon svega. Nismo imali ormar, prošli smo dobre IKEA police prijateljima. Isto tako naša televizija, krevet za goste i kupaonski namještaj. Tako su prijatelji i neznanci postupno očistili naš tadašnji stan u Schanzenviertelu u Hamburgu. Na kraju je ostalo točno jedan komad namještaja čiji odlazak jednostavno nismo mogli donijeti u srce: stari kožni kauč.
Kožni kauč bio je dio mog života više od pet godina. Upoznali smo se na buvljaku u Schanzenviertelu. Bilo je lijepo subotnje jutro, sunce je sjalo, držao sam kavu u ruci. Bila je to ljubav na prvi pogled. Tamo je stajao tamnoplavi kauč, a njezina meka koža blistala je na suncu. Tamno smeđi okvir od trešnjinog drva naglasio je njezinu ljepotu i dao joj čistu eleganciju. Nacrtala ju je godina, a ipak šik i elegantna. Tvoj tadašnji vlasnik mi je najavio da je dobar komad vrijedan 120 eura. Prezir! Nisam morao pregovarati, složili smo se.
Zajedno smo prošli kroz gustu i tanku, kauč i ja, i ako bi mogla govoriti, vjerojatno bih je morao uništiti. Ona poznaje najneobičnije priče o vezama, prijateljstvima, nedostojnim svađama, letećim jogurtima, pričama o ljubavnicima i očajnim, io tome kako dvije uvijek idu s njima. Sjedeći na njoj, popušili smo mnogo cigareta, popili Astre, konzumirali finu hranu. Radila je na njoj, mazila se i čak se seksala s njom.
A onda smo otišli. Nismo ih mogli uzeti sa sobom, niti ih prodati. Moja mlađa sestra ponudio je smjestiti kauč dok se ne vratimo na neodređeno vrijeme. Putovanjima je putovanje otišlo u Berlin. Tamo je stajala nekoliko mjeseci u suhom podrumu, sve dok se nije raznijela cijev. Brza operacija spašavanja bila je moguća samo bez mobilnog postolja. Prijateljica moje sestre bila je tako lijepa i pomogla joj je da nosi kauč kilometar i pol kroz Berlin u sljedećem podrumu drugih prijatelja. U sljedećem podrumu stajala je još tri godine. Nije mnogo iskusila. Ali siguran sam da je bilo dobro za nju da se oporavi od priča i teškoća mojih divljih dvadeset godina na Hamburger Kiezu.
Od 2016. vraćamo se u Hamburg i novi početak bez posla i stana je bio težak. U našem apartmanu danas se nalazi samo malo materijala, pa čak ni ne želimo ponovno početi gomilati. Moj stari kauč je sada u vrtiću mog sina. Tako mi je drago što se vratila s nama. Poput stare, prijateljske dame, dopušta mom malom strpljivo da skoči na sebe, to je gusarski brod, ponekad i pećina. Ona i ja znamo da je bila mnogo više ... i uvijek će biti. Neki namještaj jednostavno nije namještaj. Neki namještaj je prijatelj.
