Loša savjest: krivnja je uvijek tu
"Što je s tobom? Opet si zaboravio Gabysov rođendan! Kako je nepouzdano! Uskoro više neće htjeti čuti od tebe!" Svi znaju taj glas. Ona pripada našoj savjesti. Dobrodošli u zemlju osakaćujuće krivnje. Zato što naša loša savjest nije ugodan partner za razgovor. Ne ukazuje na to da smo zaboravili rođendan naše djevojke. Ne, to je drsko i prijekorno. Naš središnji organ za ispravno ponašanje je poput New Yorka. Nikad ne spava.
Ako smo slučajno opustošili naše susjede cestovnim biciklom ili proveli poslijepodne s našim bivšim u hotelskoj sobi, savjest krivca je apsolutno opravdana. Osjećamo se loše tako da možemo nadoknaditi ono što smo učinili.
Savjest nam podiže ogledalo.
Ali na sreću, rijetko činimo velika sranja. Ipak, neprestano se svađamo s našom svakodnevnom savješću, koja nas gleda kao strogog trenera života do najdaljeg dosega našeg mozga. I drži nas u dugovima. U usporedbi s voljenom osobom, jer mi se jednostavno ne sviđa seks. Djeci, jer ionako nikada nema dovoljno vremena, a šefu jer dizajn još uvijek nije završen. Čak se i osjećamo krivima zbog okoline jer naša stara kutija guta vrlo neposlušnu trinaest litara. Pa ipak, kao mučno i prodorno, kao što ponekad možemo iskusiti, u suštini savjest je veliki dio naše psihe. Ona unaprijed osigurava da nas naša ljudska bića i dalje vole i cijene. I to dokazuje da smo barem svjesni svojih slabosti. Drži nas u zrcalu i pomaže nam da prepoznamo greške i ponovno ih ugasimo.
Loša savjest to uči
Savjest je urođena. Tijekom naših života ispunjava se pravilima i vrijednostima naše kulture. Sve dok smo mali, naša je savjest prilično barbarska. Zna samo dobro ili zlo. Tek postupno učimo da ostajemo dobra osoba, čak i ako smo uništili bakinu omiljenu vazu. I to čini razliku, radimo li nešto namjerno ili iz neznanja.
Razvijamo zrelu savjest kada naučimo rješavati moralne konflikte tako što ćemo razotkriti slabosti vlastitog mišljenja i suosjećanja s drugima.
U našem srednjem vijeku patnja savjesti postaje sve rjeđa. S jedne strane razvili smo snažnije vrijednosti, as druge strane smo neovisniji i možemo ih ignorirati ako nam to ima smisla. Naša svakodnevna savjest postala je naš viši unutarnji radnik, podsjećajući nas da zovemo našu staru tetu i pređemo na zelenu električnu energiju.
Za muškarce, ovaj neobavezni pristup unutarnjem sucu je lakši. Budući da sebi dopuštaju više agresivnosti prema drugima, oni ne traže krivnju. Za žene, savjest se više bavi brigom. I s tim pitanje: "Što sam mogao učiniti?" Oni svoje navode usmjeravaju protiv sebe, također i zato što često nisu naučili izražavati ljutnju i ljutnju na druge. Čovjek sretno dođe pola sata kasnije. On psuje promet, i to je kraj. Sasvim drugačija je žena koja ga je čekala. Ona čak i uspije okriviti sebe za to što je nepokretna. Zato što ga je gurnula zato što je zapošljavala, možda zato što iznenada misli da mu nije jasno rekla da bi trebao biti na vrijeme.
Krivnja savjesti se također može upotrijebiti protiv drugih
Budući da znamo kako savjest djeluje, možemo je nesvjesno ili namjerno koristiti protiv drugih, kao emocionalnu ucjenu. Majke, prve koje su ispunile našu savjest pravilima, istinski su majstori u njoj. "Kako lijepo što ste me konačno ponovno nazvali, mislio sam da ste me zaboravili!" Da bi izbjegla te napade krivnje, kći poslušno i nevoljko jednom tjedno zove mamu. Ali emocionalna ucjena nikada ne donosi željeni rezultat. Krivnja vas čini neslobodnima. A ljubav postoji samo u slobodi. Odnos je opterećen i nitko se ne osjeća dobro.
Svatko s stalnim kajenjem koji pokušava zadovoljiti potrebe drugih uvijek je osuđen na neuspjeh. Ionako ne možemo nikoga zadovoljiti. I ne treba ni pokušavati. Dakle, nikada nemojte prešutno prihvatiti krivnju, radije se obratite izravno: "Mama, nazvat ću te kad se osjećam kao da imam vremena." Jasno razgraničenje je najbolji lijek za krivnju.
Postoji jednostavna formula za rješavanje njegove savjesti. Savjest nas može kritizirati, ali ne i dovršiti. Priznajemo da nas štiti, upozorava i predstavlja probleme.Savjest je naš pomagač, a ne naš šef. Smatrajte našu savjest našim prijateljem. Nije lako, ali vrijedi svakog pokušaja.
