Živi život sanja: "Mi uvijek imamo izbor!"
ChroniquesDuVasteMonde.com: Gospodine Diesbrock, kažete da ropstvo ne dolazi uvijek izvana, ali mnogi ljudi nesvjesno postavljaju svoje granice.
Tom Diesbrock: Da, najveće ograničenje nije prepoznavanje mogućnosti koje imam. Mnogi ljudi žele promijeniti svoje živote i ne vide što mogu učiniti.
Kako to?
Sloboda plaši mnoge ljude jer se osjećaju ugroženo raznolikošću svojih mogućnosti. Čim prepoznam mogućnost promjene, moram se nositi s time i onda odlučiti kako želim djelovati. To bi moglo promijeniti moj pogled na svijet. S druge strane, lakše se osjećati ugodno u njegovoj sudbini kao siromašna krmača i razvrat. Uostalom, ja ne mogu pomoći - kako praktično! Ali onda plaćam visoku cijenu za svoju udobnost.
Kako mogu znati jesam li na svoj način?
Dva simptoma: Prvo, provodim mnogo vremena opravdavajući zašto ne mogu promijeniti svoju situaciju. Neki čine gotovo puno radno vrijeme kako bi objasnili drugima da ne postoji drugi način. Dakle, ako se i dalje nalazim u prikupljanju naizgled razumnih argumenata protiv svoje ideje, trebam slušati. Onda nešto nije u redu. Uvijek postoje mogućnosti, uvijek imamo izbor!
A druga točka?
Osjećam da sam nezadovoljna, ali ne postajem aktivna. Nezadovoljstvo je vrlo važan motor ako ga koristimo kreativno. Za to moram dopustiti taj uvid, ali prije svega: Da, ja sam nezadovoljan. Ovo je važan prvi korak.
Samo će volja napraviti razliku?
Volja i dozu hrabrosti, ali ona pripada zajedno.
Kako mogu nadmudriti svoju potištenost?
Ne morate se nadmudriti. Ako se bojite promjene - divno! Manje je konstruktivno čak i ne primijetiti strah i sakriti mogućnosti od samog početka. Naravno, ako želim pjevati, mogu reći: ne mogu, ne mogu. To je to, ali mogu reći i: Želio bih pjevati, ali i toga se bojim. Tada shvaćam svoju unutarnju ambivalentnost i još sam jedan korak dalje. Mogu se zapitati: čega se zapravo bojim? Što je najgore što se može dogoditi? Koliko je to realno?
A onda?
Onda mogu razmišljati o alternativama. Da ostanem pjevati: Kada se bojim smijeha, mogu početi kod kuće gdje me nitko ne može čuti. Ili uzimam satove pjevanja. Nebitno je hoću li konačno imati publiku, jer sam na pravom putu.
Kako je cilj?
Točno. Čak i ako moje pjevanje ne voli prve slušatelje, barem sam pjevao. Važno je poduzeti male korake koje možete savladati. Iskustva s malim uspjehom daju hrabrost za daljnje korake. Tko u našem primjeru ima iste koncertne dvorane, neće ni početi.
Ali nije li možda ipak prekasno za neke promjene?
Ako želim biti astronaut u svojim četrdesetim godinama, to vjerojatno neće uspjeti. Onda se moram zapitati što me zapravo fascinira profesijom. Astronomija? Tehnologija? Mogu se nositi s tim bez da moram letjeti ravno u svemir. To je ključno pitanje: je li možda broj manji? Mogu li eventualno ispuniti dio sna? Sloboda je mala. Mogu tražiti puno malih ograničenja u svakodnevnom životu, koje bih želio proširiti.
Više od Toma Diesbrocka na //tomdiesbrock.de
